Ljubičica (lat. Viola), engleski naziv Violet, je rod dikotiledonih skrivenosemenica i potiče iz porodice ljubičica (Violaceae). Obuhvata otprilike 500 vrsta koje su smeštene uglavnom u umerenim severnim predelima zemlje - Australija, Andi u Južnoj Americi, takođe je u našim krajevima veoma rasprostranjena i popularna biljka.
Botanički gledano, maćuhice, ljutić i gotovo sve ljubičice su trajnice koje pripadaju rodu Viola. Ljubičice su češće poznate kao šumske biljke ili kamenite biljke, dok su maćuhice poznate kao saksijske. Obe vrste cveća vole sunce ili delimičnu senku, iako će maćuhice duže cvetati na proleće ako im se omogući popodnevna hladovina.
Višegodišnja je zeljasta biljka čiji su cvetovi veoma zanimljive boje i same arhitekture te se tako mnoge uzgajaju kao ukrasne biljke. Ime su i dobile po najčešćoj boji svojih kruničnih cvetova, a to je ljubičasta. Može narasti i do 10 cm, ali to uglavnom zavisi od vrste ljubičice. S obzirom na to da je prolećna biljka, cveta od marta do maja.
Zbog prevelikog branja u prirodi je njeno branje ograničeno. Dozvoljeno je samo branje zarad presađivanja i u lične svrhe.
Vrste ljubičica
Danas je poznato više od 400 vrsta ljubičica koje rastu širom sveta, a najveća razlika među vrstama jesu oblik i boja latica. Takođe, postoje i manje razlike u područjima gde rastu. U nastavku se nalaze najpoznatije vrste koje možemo videti i na našim predelima.
Viola odorata
Viola odorata ili mirisna ljubičica, jeste jedna od najkarakterističnijih predstavnika roda ljubičica. Naziva se još i slatka ljubičica, engleska ljubičica ili vrtna ljubičica. Veoma je poznata po tome što lako prekriva tlo iz razloga što se samostalno i brzo širi. Ima cvet koji je izrazito ljubičaste boje i prilično jakog mirisa.
Viola persicifolia
Vrsta ljubičice koja se može naći mahom po Evropi, ali i severnoj Aziji. Širi se rizomima a može narasti čak i do 30 cm. Cvet je bele boje, a listovi su joj duguljasti i uski. Nalazi se pod zaštitom zakona jer je danas veoma retka biljka.
Viola riviniana
Rivinejeva ljubičica, koja se naziva još i divlja ljubičica. Poznata je po puzavoj i višoj stabljici. Cveta tek od aprila, i može se naći uz potoke na livadama, i u listopadnim šumama. Cvetovi su uglavnom veći i svetlije boje.
Viola biflora
Ova vrsta ljubičice može da se nađe u delovima Evrope, Azije, Kine ali i Severne Amerike. Posebnom je čine žuti cvetovi sa tamnim prugama u sredini. Najčešće se sastoji od dva cveta. Listovi su joj nazubljeni i okrugli, a veoma je otporna na uslove sredine.
Viola alba
Kako samo ime kaže, bela ljubičica ima bele cvetove i najčešće se smatra najobičnijom ljubičicom sa cvetom bele boje, ali je ipak kao takva zasebna vrsta. Najveća razlika leži u samim listovima, iako raste kao polegnuti busen i širi se rizomima. Cvet izgleda nežno ali je ipak intenzivnog mirisa.
Viola reichenachiana
Ova vrsta ljubičice se naziva još i bledoljubičasta ljubičica, iz prostog razloga jer je njen cvet svetliji od standardnih ljubičica. Njeno ime je takođe još i šumska ljubičica, jer uglavnom raste po listopadnim šumama. Uglavnom se pojavljuje pod snegom, jer je štiti opalo lišće.
Viola suavis
Ovde se naime radi o još jednoj vrsti ljubičice koja raste na teritoriji Evrope, samim tim ima ljubičaste cvetove i veoma intenzivan miris. Doduše, latice joj imaju drugačiji, nepravilan raspored, pa odaje utisak sasvim druge vrste. Javlja se u rano proleće, što je čini jednom od prvih proletnica, i samim tim je otporna na zimu.
Viola canina
Iako joj ime kaže pasja ljubičica, ona nema baš neke povezanosti sa samim psima. Listovi su joj kopljasti i tanki, za razliku od ostalih ljubičica. Cvetovi su veći, uglavnom modre ili svetloljubičaste boje, i nemaju miris. Nalazi se po Evropi, uglavnom u busenovima, a određeni delovi su jestivi.
Viola palustris
Ova vrsta je svoje ime dobila po nazivu za močvaru, jer je to uglavnom mesto njenog rasta. To je višegodišnja vrsta, koja je uglavnom otporna na uslove spoljašnje sredine, a ima nazubljeno i veliko lišće, ali manje cvetove. Najviše je ima u predelima Severne Amerike.
Viola hirta
Rutava ili dlakava ljubičica, je stara predstavnica ljubičica, i nalazi se uglavnom u severnim delovima Evrope. Veoma je slična standardnoj ljubičici po listovima i cvetovima, ali je evidentno prekrivena dlačicama.
Saintpaulia ionatha
Afrička ljubičica se sadi na našim prostorima i uzgaja kao kućna ili sobna biljka. U toplijim krajevima kao što je Afrika (odakle joj je i poreklo), se može saditi i kao baštenska biljka. Afrička ljubičica je zeljasta trajnica i pripada porodici gesnerijevki.
Vulfenova ljubičica
Vulfenova ljubičica (lat. Viola calcarata) je biljka koja je rasprostranjena od Prokletija do Karavanki, sa dve izražene disjunkcije - jugoistočnodinarskom i jugoistočnoalpskom.
Dan-noć
Dan-noć (trobojna ljubičica, maćuhica, šarena ljubičica ili sirotica; lat. Viola tricolor) biljka je iz familije ljubičica.
Mirmekohorija
Mirmekohorija (ledinjak, gavez, zimzelen, potajnica kao i neke vrste rodova Veronica, Carex i neke vrste mlečike)
Uzgoj ljubičica
Ljubičice nisu preterano zahtevne za uzgoj. Bitno je paziti na adekvatno zalivanje, svetlost, kao i na vlažnost vazduha. Uz optimalne uslove će nas nagraditi svojim predivnim cvetovima. Rano cveta, te tako pokriva neuredne i ogoljene površine. Uz određene savete ćete veoma lako postići optimalne uslove za uzgoj ove prelepe biljke.
Plodored
Ljubičica je biljka koja se širi neprestano, deli se i jako lako se obnavlja, samim tim joj treba puno mesta za rast i razvoj. Takođe, kada se posadi na određeno mesto, jako se teško iskorenjuje. Slaže se sa proletnjim biljkama kao što su visibaba i jagorčevina. Pogodna je za bašte baš iz tog razloga jer se slaže sa većinom biljaka, koje ne ugrožava, niti je ugrožavaju.
Zalivanje
Ljubičica nema neke posebne zahteve za vodom, ali je potrebno da se zaliva tokom sušnih dana. Često se ljubičice nalaze pored travnjaka, pa se i ujedno zalivaju. Za zalivanje ljubičica se uglavnom koristi odstajala voda sa česme, koja se sipa u podmetač dok zemljište postane vlažno, ali ne i raskvašeno . Najviše im odgovaraju jednostavne plastične saksije. Veoma je važno održati vlažnost zemljišta u kome se nalazi ljubičica, a što se tiče komercijalne proizvodnje, trebalo bi obezbediti sistem zalivanja kap po kap.
Đubrenje
Ljubučicama bi valjalo dodavati laganu prihranu (organsko humusno đubrivo). Ona nema neke velike prohteve za prihranom, pa samim tim raste i na siromašnijem tlu. Čak ako se previše prihranjuje, može doći do bujanja listova a izostanka samih cvetova. Najbolje je u proleće staviti organsko đubrivo, a u jesen mineralno đubrivo. Najviše joj odgovara đubrivo sa više kalijuma a manje fFosfora. Kada ljubičica procveta, treba prestati sa đubrenjem.
Razmnožavanje
Ljubičica može da se razmnoži semenom, ali zapravo je najjednostavniji način razmnožavanje deljenjem. Razmnožavanje semenom daje rezultate ali je prilično sporo. Razmnožavanje deljenjem dovode do proređivanja zasada, pa se samim tim biljke sele na drugo mesto. Deljenje se dešava u julu i biljka se odmah seli na drugo mesto. Uzima se zdrava sadnica i od nje izdanak i koren. Takođe je lako razmnožavati vrežama koje se dobijaju nakon samog cvetanja. Ljubičica se najčešće sama od sebe širi. One biljke koje su posađene u leto, mogu i da prezime.
Presađivanje
Ljubičice se presađuju ukoliko se na gornjem sloju podloge pojavi beli premaz, kada je korenski sistem previše gust, kada biljka ima depresivan izgled, umiruće lišće, kada je iz ukorenjenog lista nastao mladi izdanak ljubičastih rozeta itd. Najjednostavniji način jeste pretovar, bez uklanjanja okoline biljke se ona uredno prebacuje u drugi odeljak i posipa svežom zemljom. Već nakon 4 - 6 nedelja se može presaditi na konačno mesto rasta. Presađuju se oko marta ali cvetaju tek sledeće godine. Presađuje se u rupu od oko 10-ak cm i koren se u potpunosti prekriva. Treba paziti na vlažnost prvih 8 nedelja ili dok se potpuno ne razvije koren. Zbog pravilnog razvitka korena, bitno je paziti da ljubičicu ne uništi suša, jer su veoma osetljive na istu.
Pomlađivanje
Radi se tako što se ljubičica izvadi iz prethodne saksije, čistim skalpelom se odreže biljka od korena, odstrane se suve peteljke i otkine suvo lišće, skalpelom se lagano sastruže deblo biljke, zatim se saksija napuni novim supstratom i zaravna. Zatim se u supstrat utisne stablo ljubičice i po potrebi se lagano pritisne supstrat i umereno zalije. Nakon toga se saksija stavi u vrećicu, stavi da stoji na umerenom suncu, povremeno provetrava i za 3 - 4 nedelje bi trebalo da biljka ima novi koren, samim tim je spremna za svoj dalji razvoj.
Zemljište
Trebalo bi da bude lagano, prozračno i hranljivo, mada ljubičica može da opstane i na siromašnom tlu, ali ipak voli bogata zemljišta, najčešće uz potok ili u šumskom tlu. Odgovara joj i peskovito zemljište, ali je potrebna veća prihrana. Hranljive materije u njemu uključuju kompost, gnječeno đubrivo, list humus, zemlja trava, biohumus, a za pojačanje propustljivosti vazduha i svetlosti se koriste kao treset, humus, briketi treseta i sl.
Klima
Ljubičica opstaje u svim uslovima umerene kontinentalne klime, raste na planinskim padinama kao i u tropskim šumama. Teže podnosi suva i vruća područja. Relativno je otporna na niže temperature, kao i na vetar, i najviše joj odgovara da procveta okružena snegom. Voli da raste i u grmlju, kao i pored listopadnog drveća. Najviše joj odgovara umerena klima sa padavinama koje podstiču njen rast i razvoj.
Sadnja ljubičica
Ljubičica se može veoma lako posaditi u bilo kojoj bašti/vrtu, samo je bitno odraditi sve korake sadnje kako treba, i veoma brzo ćemo postići adekvatne uslove za njen dalji rast i razvoj. Samim tim će nam ubrzo dati prekrasne cvetove.
Vreme sadnje
Zavisno od samog načina sadnje, ljubičice se mogu zasaditi u proleće ali i u jesen. Ako se seje u zemlju, onda je najbolje to uraditi u oktobru, a presaditi u martu. Ljubičica cveta tek druge godine od setve. Može da podnese čak i do -10°C, što je prilično solidno za jednu žbunastu biljku.
Sadnja iz semena
Ljubičica se veoma lako razmnožava putem semena, ujedno je i to njen najčešći način razmnožavanja u samoj prirodi. Seme veoma lako klija, ali je poželjno staviti ga u vodu noć pre setve. Seje se u saksije u dubinu do 2 cm, navlaži se i pokrije folijom. Nakon 7 - 10 dana će proklijati, a nakon nekoliko nedelja razviti i koren. Mana je što biljka ne cveta prve godine ovim načinom sadnje, te se tako mora sačekati još neko vreme.
Sadnja sadnice
Najbrži način za uzgoj ljubičice jeste sadnja same sadnice. Najbolje se sade kada imaju razvijen koren. Sadi se uglavnom u proleće kada zemlja otopli, a može i krajem leta. Uglavnom se preporučuje razmak od 20-ak cm među sadnicama.
Uzgoj na otvorenom
Ljubičica se često uzgaja na otvorenom kao prva biljka, može rasti pored mnogih drugih biljaka, i pokriva tj. ozelenjava tlo. Voli poluosunčane delove a jako sunce može da je ošteti. Pre njenog uzgoja je naravno potrebno prvo obraditi zemlju na način opisan u odeljku o zemljištu.
Uzgoj u plasteniku
Ovakav način je pogodan za dobijanje zdravih mladica. Preporučuje se korišćenje saksija i održavanje optimalne temperature između 15°C i 20 °C. Tokom zime je potrebno obezbediti više svetlosti, samim tim korišćenje veštačkog svetla. Takođe je potrebno održavati optimalnu vlažnost i prihrana mineralnim đubrivom. U kontrolisanim uslovima biljka može cvetati već u januaru.
Uzgoj u saksijama
Ljubičica se može uzgajati i u saksijama, i tako krasi kuće i balkone. Najbolje je zasaditi krajem leta. Valjalo bi koristiti duguljaste posude kako bi mogla da se nesmetano širi i raste. Zimi se zaliva jednom nedeljno, a leti 2 - 3 puta dnevno. Najbolje je držati na poluosunčanom mestu i obezbediti adekvatnu drenažu vode.
Održavanje i nega
Ljubičica je veoma zahvalna za održavanje, pa je samim tim veoma lako gajiti, jer ne zahteva previše vremena niti posla. Ukoliko se o njoj vodi računa na adekvatan način, veoma brzo će nas nagraditi prelepim cvetovima.
Faza mirovanja
Ljubičica počinje ovu fazu nakon sazrevanja ploda, uglavnom krajem leta. Tokom jeseni joj opada lišće, troši manje hranljivih materija i priprema se za mirovanje zimi. Zimi traže manje vode, a biljke u saksijama je neophodno uneti u suv i hladan zatvoren prostor. Ako su na otvorenom mogu se zaštititi, ali i ne moraju jer dobro podnose niske temperature.
Održavanje zasada
Kod ljubičica je jako bitno uklanjati korov koji jako nepovoljno utiče na njihov rast i razvoj, neophodno ih je redovno okopavati. Najbolje ga je otklanjati ručno, kako se sadnice ne bi oštetile. To se radi još dok su sadnice veoma mlade, kako bi im se omogućio pravilan east i razvoj. Trebalo bi ih okopati u proleće, pogotovo starije sadnice kako bi im se omogućio adekvatan dotok kiseonika u samo tlo.
Proređivanje
Nakon što procvetaju, ljubičice se veoma brzo i lako umnožavaju, pa kako bismo kontrolisali njihovu rasprostranjenost, neophodno je da ih povremeno proređujemo, i to one biljke koje rastu preko druge ili jednostavno zauzimaju previše mesta. Čupamo ih ručno, a delove sa razvijenim korenom prosto presađujemo na neko drugo mesto.
Berba
Svi delovi ljubičice mogu da se koriste, ali je bitno kada se koji beru. Cvetovi i listovi se beru dok su mladi, u proleće, a koren u jesen. Cvetove treba brati ručno, jer su osetljivi. Zaštićene vrste je zabranjeno brati zbog preterane eksploatacije u prošlosti.
Sušenje
Suši se na prozračnom mestu, gde postoji protok vazduha i na taj način biljka gubi višak vlage koji poseduje, samim tim dovodi do dehidratacije same biljke.
Skladištenje
Sveža biljka se stavlja u platnene vreće, kako bi se prevezla do svog odredišta, dok se osušena biljka stavlja u papirne vreće ili staklene posude. Osim toga, ne postoje posebni uslovi za skladištenje ljubičice.
Bolesti
Iako je veoma zahvalna za uzgoj, samim tim nezahtevna i jako skromna, ljubičica može dobiti određene bolesti, ali je neophodno simptome uočiti na vreme kako bi se eventualna oštećenja sprečila. Bolesti koje mogu zahvatiti ljubičicu jesu su gljivična bolest korena, pegavost lista, pepelnica i trulež korena.
Gljivična bolest korena
Gljivična bolest korena je zarazna bolest i njene spore mogu da ostanu u zemlji i da napadnu čak i zdravu biljku, nakon presađivanja. Ona je pogubna za koren, šteti celom zasadu i čak smanjuje dalji razvoj i najčešće dovodi do sušenja same ljubičice. Zato je bitno ukloniti sve ostatke prethodne biljke, pre nego što se na njeno mesto zasadi nova biljka. Zemljište treba istretirati fungicidom, a zaraženu biljku odmah ukloniti.
Pegavost lista
Pegavost lista je bolest koja može da nastane iz više razloga. Najčešći je povod zapravo mehaničko oštećenje koje uzrokuje samo širenje bolesti i preosetljivost lista. Prvo se pojavljuju žute pege, koje zatim prerastaju u smeđa i osušena područja. Bolest kao takva ne može da ugrozi biljku, ali izaziva probleme estetske prirode i opadanje lišća.
Pepelnica
Pepelnica je veoma zarazna bolest koja se uglavnom širi za vreme hladnog i vlažnog vremena. Zbog blizine i vlažnosti zemlje, ljubičice veoma lako oboljevaju od ove bolesti. Prvi simptomi su siva pokorica na listovima. Iako bolest ne uzrokuje umiranje biljke, može izazvati kovrdžanje lista i štetu na listovima, pa je bitno preventivno i pravovremeno lečiti.
Trulež korena
Trulež korena je bolest koja zapravo napada sam koren , ali može ugroziti i dovesti u opasnost gotovo celu biljku. Neki od uzroka truleži mogu biti prevelika količina stajaće vode ili određene bakterije. Prvi simptom jeste promena boje samog korena, što nije primetno, ali je primetno slabljenje baze same biljke. Vremenom biljka kreće da vene, ali je tada kasno za reagovanje, pa je potrebno da se sama biljka ukloni. Kao najbolja prevencija oboljenja jeste održavanje optimalnih uslova zemljišta.
Štetočine
Osim bolesti koje mogu zahvatiti ljubičicu, postoje i određene štetočine koje mogu narušiti njeno zdravlje. Neke od štetočina su crveni pauk, vaši i puževi.
Crveni pauk
Crveni pauk je prilično štetan ukoliko se ljubučica uzgaja na suvom vazduhu ili u saksiji. Hrani se njenim sokovima, samim tim ostavlja mrlje na kojima se mogu primiti i druge bolesti. Jako je sitan i jedva primetan golim okom, a rešava se primenom određenih insekticida.
Vaši
Vaši su česta pojava kod ljubičica, i javljaju se uglavnom u proleće, u potrazi za hranom. Primetne su kao crna skupina na lišću. Svojom pojavom one ruže biljku ali i uzrokuju kovrdžanje samog lista. Rešavaju se korišćenjem insekticida.
Puževi
Puževi su velika pretnja za ljubičice, jer su prizemne štetočine, veliki su, i lako dospeju do same biljke. Hrane se lišćem biljke, ostavljaju ogromne rupe ali i sluzav trag koji može poslužiti za razvoj nekih drugih bolesti. Rešavaju se ručnim sakupljanjem ili raznim zamkama.
Upotreba ljubičica
Osim što se koriste u dekorativne svrhe kao i mnoge druge biljke, ljubičice imaju i druge namene, kao što su kulinarstvo, medicina, kozmetika i drugi.
Kulinarstvo
Ljubičica jeste jestiva biljka, gde se koriste mladi listovi i cvet. Listovi su bogati vitaminom C i tretiraju se kao mladi spanać. Može se stavljati u supe, a i dekorativne su prirode. Cvetovi su jako medonosni, pa su često posećeni od strane pčela, koje ih veoma vole.
Kozmetika
Ljubičicini cvetovi se zbog svog opojnog mirisa najviše koriste u industriji parfema. Od nje se prave eterična ulja i dalje koriste za izradu raznih proizvoda, uključujući kreme, parfeme kao i mirisne kupke što je rasprostranjena delatnost širom celog sveta.
Medicina
Ljubičica spada u lekovito bilje. Cela biljka je lekovita, i koristi se u borbi protiv migrena, infekcija kao i za detoks organizma, ublažava bolove i utiče na opuštanje muskulature. Od nje se pravi sirup koji smiruje kašalj, a čaj od sušenog lišća olakšava disanje. Ulje se koristi protiv bolova a listovi koji poseduju puno vitamina C se koriste kao preventiva za imunitet. Generalno ljubičica ima puno prednosti, zbog kojih je ljudi koriste od davnina, pa sve do danas.
Istorija
Nije poznata tačna istorija ljubičice, ali se zna da su je od davnina koristili Grci i Rimljani. Grci zbog lekovitosti a Rimljani da dodaju ukus vinu. Koristili su je i Arapi, pa se područjem porekla smatra Sredozemlje. Kasnije se koristila za dobijanje parfema i za deserte, ali je vremenom zabranjeno njeno preterano korišćenje i branje.
Zanimljivosti
Ljubičica je simbol mladosti i za nju se vežu razne legende. Jedna kaže da će osoba koja pojede prvu prolećnu ljubičicu imati sreće cele godine, a druga je o Zevsu koji se zaljubio u devojku Violu, i kako bi je sakrio od svoje supruge, pretvorio je u junicu koja pase cveće.
Foto: LoggaWiggler / Pixabay
Ostavite odgovor